U posljednje vrijeme mnogi se umjetnici odlučuju na istraživački proces tijekom stvaranja plesnog djela, kao da ples sam po sebi više nije dovoljan te mora nositi neku drugu, drukčiju, kompliciraniju ili možda pametniju poruku od samog plesa. Katkada tako nastaju posve neplesne predstave, svojevrsni hibrid glume i pokreta, a katkada nastanu cjelovita, zanimljiva djela u kojima ništa nije na štetu drugoga.
No što se stvarno događa u „procesuˮ? Ima li autor(ica) preciznu ideju, a izvođači tek pokoji savjet ili izvođači vođeni autor(ic)om stvaraju djelo koje on(a) na kraju uobliči u finalni proizvod? Zapravo ne znamo. Iako svi autori izjavljuju da su svi sudionici projekta autori, ipak se potpisuju kao autori, što na neki način jesu. Ideja je uvijek njihova i oni su korektiv tijekom procesa. A je li ideja provedena, odgovara li ona plesački, koreografski, glumački i, na kraju, izvedbeno autorskoj ideji, nismo sigurni. Proces je naime podložan promjenama.
Bilo bi zanimljivo u nekoj paralelnoj radnji vidjeti proces i finalnu verziju, primjerice da istodobno na jednom dijelu scene gledamo cjelovitu koreografiju, a na drugom proces kojim se došlo do toga.
Ta je ideja po svemu gotovo neostvariva, ali ako se vratimo na temu „procesaˮ, tko zna? Možda će savršeno ocrtavati i proces i finalnu verziju. Na nama je da istražujemo, na gledateljima da presude jesmo li uspjeli i je li to uopće važno.